Zamka zvana neodoljivi osmeh. Molila bih vas da se prisetite situacije u kojoj vaš bebać plače bez konkretno vidljivog razloga, roni reku suza i zagrcne se od jecanja. U trenutku kada ga uzmete svo očajanje nestaje, a na njegovom licu se pojavljuje neodoljivi osmeh. U našoj maloj porodici ova scena se dogadjala kada bismo bebu stavili u kolica (jer iz nekog razloga kolica kao da su imala nevidljive iglice koje bockaju našu bebu). Zabrinuti prolaznici su se okretali za nama i , kao za sebe, a dovoljno glasno govorili :“Jadno dete! Kako samo plače? A pogledaj mu roditelje! C,c,c...“ ( od tog coktanja mi se dizala kosa na glavi) Suprug i ja samo se trudili da istrajemo u situaciji zvanoj „vozanje bebe u kolicima“, ali nismo uvek uspevali. Do našeg popuštanja bi dolazilo kada više ne bismo bili u situaciji da slušamo „zov u pomoć“ našeg deteta. Podizali bismo bebu u naručje i svaki put čuli uzdah olakšanja i videli ogroman osmeh na njenom licu. Plač bi, naravno, nestao u sekundi, a lice bi joj zasjalo od sreće. Zbog tog osmeha nam nije bilo teško da je nosimo ceo put koji smo planirali da je vozamo (a verujte taj put često nije bio kratak). Srećom, po nas roditelje, bebana se posle nekog vremena naviknula, pa čak i uživala u vozikanju, pa su osudjujuće priče prolaznika zamenili pogledi oduševljeni slatkoćom našeg čeda.