Da se odmah razumemo, tako nešto ne postoji. Majka je najbolja siterka za svoje dete. Savršena siterka je ona koja je dovoljno dobra za čuvanje Vašeg deteta.
Kada smo razjasnili najbitniju stvar ostaje samo da je pronadjete. Za koji god način da se odlučite (oglasi, agencije, preporuke poznanika i slično) odredite šta želite od te osobe. Da li Vam je potreban psiholog? Pedagog? Vaspitač? Gospodja koju ćete minimalno platiti?
Predlažem da intervjuišete nekoliko kandidata/kinja i odaberete najbolju. Proverite da li osoba ima iskustva u radu sa decom, da li ima bilo kakve kvalifikacije (ukoliko Vam je to bitno), da li je pušač, kako se snalaži u kriznim situacijama (npr. kada beba plače), da li ima nekih posebnih zahteva u pogledu rada (da joj plaćate prevoz, hranu i slično) i koliku platu očekuje. Da biste proverili kakvo iskustvo ima možete tražiti da Vam navede nekoliko dečjih pesmica ili igrica prilagodjeno za uzrast u kome se nalazi beba. Pitajte kandidata/knji šta misli kako bi joj izgledao radni rad. Navedenim ćete proveriti koliko se njeno/njegovo vidjenje poklapa sa Vašim i da li je spremna/an da se prilagodi.
Većini roditelja najveći strah predstavlja pomisao „da li će udariti ili na bilo koji način povrediti moje dete?“. Kako ćete to saznati? Teško! Tužno, ali istinito. Možete da ispitate kandidata/kinju koje načine disciplinovanja bi koristio/la i da imate poverenja da će se pridržavati nenasilnih oblika vaspitanja. Pre nego što počnete sa poverenjem, proverite. Izaberite mesec dana unapred siterku, dok još ne počnete da radite, i provodite vreme sa njom i bebom. Procenite da li možete da ostavite bebu sa tom osobom ili ne na osnovu onoga što vidite, osetite i kako se beba ponaša. Srećna i zadovoljna beba najbolji je pokazatelj da je sve u redu. Izaberite, proverite, pustite da Vam dete čuva siterka i mirno krenite u nove radne pobede.
U periodu kada bebe počnu da pužu i/ili hodaju mesto boravka postaje najopasnije mesto na svetu. Utičnice, oštre ivice, stolovi, ormari postaju potencijalno opasna mesta. Roditelji se trude da svedu na minimum sve što može da ozledi njihovo mezimče, ali nesreće se dogadjaju. Osoba koja je u trenutku nesreće (i sreće, naravno) čuvala dete odgovorna je za njega/nju. Povreda (i to naručito ona vidljiva) znak je da dete nije dobro sačuvano. Na žalost, deca su sklona čestim padovima, a odrasli samooptuživanju. „Mogao/la sam više da vodim računa. Što nisam gledao/la? Gde su mi misli odlutale baš tada?“ najčešće prolazi odraslim čuvarima kroz glavu. Odmah zatim prolazi:“Da li je sve u redu sa glavom? Da li će ostati trajne posledice? Vidi koliko krvi?“ i „JA SAM KRIV/A!“
Saberite se! Proverite da li je sa detetom sve u redu i reagujte racionalno. Sanirajte povrede sami ili odvedite dete kod lekara kako biste bili sigurni da je sve u redu. Samooptuživanje ne pomaže nikome (osim možda onima koji su malo krupnije gradje i na koje nerviranje deluje tako što „se jedu“ ?). Nije ni važno ko je kriv. Vodite računa da se ne ponovi nemar i posvetite se svom detetu. Shvatite: „Niste važni Vi, nego Vaše dete!“