U periodu kada bebe počnu da pužu i/ili hodaju mesto boravka postaje najopasnije mesto na svetu. Utičnice, oštre ivice, stolovi, ormari postaju potencijalno opasna mesta. Roditelji se trude da svedu na minimum sve što može da ozledi njihovo mezimče, ali nesreće se dogadjaju. Osoba koja je u trenutku nesreće (i sreće, naravno) čuvala dete odgovorna je za njega/nju. Povreda (i to naručito ona vidljiva) znak je da dete nije dobro sačuvano. Na žalost, deca su sklona čestim padovima, a odrasli samooptuživanju. „Mogao/la sam više da vodim računa. Što nisam gledao/la? Gde su mi misli odlutale baš tada?“ najčešće prolazi odraslim čuvarima kroz glavu. Odmah zatim prolazi:“Da li je sve u redu sa glavom? Da li će ostati trajne posledice? Vidi koliko krvi?“ i „JA SAM KRIV/A!“
Saberite se! Proverite da li je sa detetom sve u redu i reagujte racionalno. Sanirajte povrede sami ili odvedite dete kod lekara kako biste bili sigurni da je sve u redu. Samooptuživanje ne pomaže nikome (osim možda onima koji su malo krupnije gradje i na koje nerviranje deluje tako što „se jedu“ ?). Nije ni važno ko je kriv. Vodite računa da se ne ponovi nemar i posvetite se svom detetu. Shvatite: „Niste važni Vi, nego Vaše dete!“